Krađa beba u Srbiji - kradjabeba.org - Vesti iz februar 2003. godine
POČETNA STRANA


KONTAKT

POSTOJEĆI KOMENTARI

Vaš komentar

VESTI:

2023
2022
2021
2020
2019
2018
2017
2016
2015
2014
2013
2012
2011
2010
2009
2008
2007
2006
2005
2004
2003
2002

ZATAŠKANO:

2001
1998
1996
1972 Izvoz beba



LITERATURA

STATISTIKA

AKTI


Vesti / Februar 2003



ILUSTROVANA POLITIKA, 22.2.2003. / izvor
Krađa beba - Slučaj porodice Vučković

Sin nam je u zlatnom kavezu

"Tata, on je isti kao ja", uzviknuo je Nikola kada je sa ocem prvi put ugledao svog brata.
Nisu mu se javili. Osećali su da bi to, tada, bilo previše i za njih i za dečaka

Ljilja i Jovica Vucković Ljilja Vučković, ekonomista i njen suprug Jovan, trgovac, već su imali trogodišnjeg Vukašina kada je ona krajem avgusta 1991. godine otišla u GAK u Višegradskoj ulici u Beogradu na održavanje trudnoće. Ležala je nepuna dva meseca i još dva dana po pucanju vodenjaka, dok nije počeo porođaj u boksu broj devet, pamti još sve do detalja.

– Pored mene je bila babica Vesna – kaže – kao i kad sam rađala Vukašina. Kad je beba zaplakala, ona mi kaže: "Majko, zašto ste toliko uplašeni kada je sa bebom sve u redu. Vidite, ga isti je Vule!"

Drugi sin Vučkovića, težak 2.050 grama, dugačak 47 santimetara, rođen je 15. oktobra 1991. godine u pola četiri po podne.
– Odmah po porođaju babica Vesna mi je rekla: "Stavićemo ga u inkubator jer se malo namučio tokom porođaja". Sledećeg jutra sestra koja je došla da uzme podatke pita da li je bio pedijatar. Kažem da nije. Malo potom, na hodniku, stojimo Jovica, Vukašin i ja, prilazi nam dr Kostić. Saopštava nam da je beba umrla. I ubeđuje da je bolje što je tako. Da je bolje da ga ne vidimo jer bi to ostavilo još veću traumu na nas i da će bebu sahraniti bolnica, o svom trošku. Sutradan su me pustili kući – priča Ljilja i ne pokušavajući da zadrži suze. – Kad sam videla Jovicu, sećam se, sva uplakana sam mu saopštila: "Sve sam pokušala, ali, vidiš, nisam izdržala".

Zvanično, po jednom od dokumenata, bezimena beba Vučković preminula je 16. oktobra 1991. godine u šest sati ujutro. Jovica je tražio da se uradi obdukcija, da tačno znaju od čega im je sin umro jer, on i Ljilja, dogovorili su se o tome još pre venčanja, želeli su da im kuća bude puna dece. Obdukcioni nalaz, sve na latinskom, bez pečata bolnice, potpisao je dr Đerđ Kokai.
– Našem bezimenom sinu nikad nismo palili sveću ni ja ni Ljilja. Ni sami ne znamo zašto smo tako činili. Valjda nam je neki unutrašnji osećaj govorio da tako treba. Da je naš sin možda živ, nikad nismo glasno izgovorili, ni nasamo, a kamoli pred sinovima Vukašinom, Nikolom i ćerkom Jelenom – priča Jovan.

Ekspresno usvajanje

Jelena je, ističe Ljilja, rođena istog datuma, 15. oktobra kad i "umrli" sin, samo šest godina kasnije.

Čekajući brata: Vukašin, Nikola i Jelena u svom domu na Zvezdari Ali kad je slučaj Nikolete Manojlović ili, zvanično, Violete Roganović dospeo na novinske stupce, Ljilja i ja smo se dogovorili da našu, godinama duboko u sebi zapretanu, sumnju otklonimo jednom zauvek. Počeli smo da vadimo papire. Gde god smo se obratili, nailazili smo na prepreke, ljudske a pravdana administrativnim razlozima – priča Jovica. – Bili smo uporni, dovijali se na razne načine. Kako smo do kog dokumenta dolazili, umesto da sve bude jasnije, sve se dodatno komplikovalo. Našli smo se u lavirintu nebuloznih podataka, falsifikovanih potpisa, nepotpunih dokumenata bez potpisa ovlašćenih lica i pečata ustanove koja ga je izdala. Život nam se okrenuo tumbe. Teško je bilo Vukašinu, Nikoli, Jeleni objasniti šta se to sa mamom i tatom dešava, da imaju brata koji negde živi, a ne zna da i oni postoje...

Jovica je uspeo da sakupi podebelu fasciklu dokumenata. Noćima ih je iščitavao, upoređivao, danju na poslu premotavao po glavi, pokušavajući da uhvati bilo kakav trag. Razgovarao je i sa drugim roditeljima koji su se našli u istoj situaciji. Upoznao je Veru Dobrosavljević iz sela Južine kod Aleksinca. Ona mu je najviše pomogla. Trag umrloj bebi vodio je u aleksinački Centar za socijalni rad. Ali pre nego što je otišao u tu ustanovu, Jovica je saznao da su njihovu bebu usvojili Miroslav i Zorica Božanić, meštani sela Nozrine kod Aleksinca. Miloš je jedino dete u Božanića, ima jedanaest godina i ide u četvrti razred osnovne škole u Aleksincu.
– U Nozrine sam, sa sinom Nikolom, prvi put otišao u septembru prošle godine. Uđem u seosku prodavnicu i počnem kod seljaka koji su ispred ispijali pivo da se raspitujem gde je kuća Božanića. Odmah su me provalili. Kažu: ti si došao da tražiš sina. I ispostavi se da selo zna da su Božanići usvojili sina. Miroslav u prvom braku nije imao dece, a ni u drugom sa Zoricom nije mu se posrećilo. Bebu je doneo kući na svoju slavu i napravio veliko slavlje – priča Jovica Vučković. – Seljaci su mi pokazali gde je kuća. Velika, lepa. Sve sa kamerama i ograđenim dvorištem. Miloš je bio napolju. Igrao je košarku, sam. Namah sam imao osećaj: moj sin živi u zlatnom kavezu. S leđa mi je izgledao isti ja. Mislim, po konstituciji. Kad se okrenuo Nikola je uzviknuo: "Tata, on je isti kao ja". Samo sam rekao: "Sine, to ti je brat". Nismo hteli da ga zovemo, da mu se javljamo. Shvatio sam da bi to bilo previše i za nas i za njega.

Otac piše "ocu"

Vučkovićima nije ni u jednom trenutku padalo na pamet da otimaju Miloša, upadaju Božanićima u kuću. Obratili su se aleksinačkom Centru za socijalni rad i tamošnjem MUP-u da se u njihovim prostorijama sretnu sa Miroslavom i da porazgovaraju u prisustvu inspektora.
– Po dokumentima iz Centra za socijalni rad Božanići su zahtev za usvajanje podneli 9. januara 1992, a ono im je odobreno već 17. februara iste godine. Ekspresno, nema šta. Koliko je teško usvojiti dete i koliko je komplikovana procedura najbolje znaju oni roditelji koji su to pokušali legalnim putem. U najsrećnijim okolnostima za to je potrebno najmanje šest meseci – nastavlja Jovica. – Tražili smo od direktorke Centra koja je na to mesto nedavno postavljena da nam omogući uvid u dokumenta o usvajanju i susret sa Milošem u prostorijama Centra.

Na njegov pismeni zahtev stigao je od direktorke Ljiljane Marković ovakav odgovor: "Poznato nam je da je maloletni Božanić Miloš potpuno usvojen od strane porodice Božanić iz Nozrine, pa shodno članu 173. Zakona o braku i porodičnim odnosima RS po kome je predviđeno da postupak usvajanja predstavlja službenu tajnu, nismo u mogućnosti da udovoljimo Vašem zahtevu i posredovanju oko viđenja maloletnog Božanić Miloša iz Nozrina".
– Umesto susreta sa Miroslavom u MUP-u me je sačekao inspektor koji je dobio nalog od Javnog tužilaštva da me ispita. Prvo što me je pitao bilo je zašto sam i koliko puta posetio Veru Dobrosavljević. Bio sam zapanjen. Pa, zar je to najvažnije u celom slučaju?! – po ko zna koji put naglas se pita Jovica Vučković. – Očajan što mi niko od nadležnih ne pomaže da saznam pravu istinu o tome kako je moj sin dospeo kod Božanića, seo sam i Miroslavu napisao pismo.

U pismu je Jovica, između ostalog, napisao: "Znam da je problem velik i težak, ali, takođe, siguran sam i rešiv. Znam da znate da je dete koje se nalazi kod vas naše, pa bih te zamolio kao čovek i otac da, ako ga stvarno volite i poštujete, a verujem da je tako, zajedničkim snagama uspemo da uspostavimo kontakt i bez prisustva trećih lica (SUP-a i pravosuđa) nađemo najbolje rešnje za njega, vas kao i nas. Mada je u ovoj situaciji najbitnije dete... Možda ste i vi prevareni ili obmanuti pa vas još jednom i poslednji put molim da dobro razmislite. On mora da sazna da ima braću i sestru, a to će se desiti kad-tad pa bi bilo bolje da to bude uz vašu i našu pomoć nego od nekog trećeg. Bude li neko treći, znajte da ćete ga tada sigurno izgubiti, a mi bismo hteli da, zbog svega onoga što ste do sada učinili za njega, ne dođe do toga. Morate da shvatite, i to što pre, da vam pružam ruku saradnje što bi retko ko učinio da je na mom mestu... Možda se pitate kako smo saznali da je dete kod vas – putem dokumentacije a i osobe koja je bila posrednik oko davanja deteta, kako moga tako i druge dece..".

"Sudar" ispred kuće

Sutradan, oko sedam sati uveče, baš u trenutku kada je reportažu o Vučkovićima snimala ekipa mađarske televizije, u Ljiljaninom i Jovičinom domu je zazvonio telefon. Javio se Miroslav Božanić. "Prijatelju, brate, ne znam kako da te zovem, hajde da se dogovorimo", počeo je Miroslav. "Možeš li da dođeš kod mene što pre?" Jovica mu je odgovorio da zbog nekih sastanaka grupe roditelja sa zvaničnicima, čije su bebe nestale po rođenju, on u Nozrine ne može da dođe u sledeća dva-tri dana. Pozvao je Miroslava da dođe u Beograd, ali je ovaj insistirao na susretu u svom selu. Igrom slučaja ovaj razgovor snimila je kamera mađarske televizije, pa smo ga i mi čuli i odgledali, a i gledaoci naših severnih suseda u okviru iscrpne reportaže o nestalim bebama u Srbiji.

– Kad smo se ponovo čuli, Miroslav je bio uzdržaniji, verovatno pod uticajem lekara koji su mu omogućili usvajanje Miloša. "Ako imaš dokaze, vodi ga", kaže mi. Njegova supruga Zorica u telefonskom razgovoru tvrdila je da su dete usvojili u Zvečanskoj, da ga je rodila studentkinja koja nije smela da kaže roditeljima za trudnoću. Ipak, dogovorimo se da se vidimo u njegovoj prodavnici elektromaterijala u Nozrinu – priča Jovica. – Kad sam stigao tamo, na vratima je pisalo "odmah se vraćam". Čekao sam uzalud. Od seljaka sam čuo da su deca počela Miloša da zadirkuju da ga traže mama i tata. On se ni sa kim ne druži, deca mu ne dolaze, ne ide sa "roditeljima" na seoska slavlja. Iako u selu ima osnovna škola, Božanići Miloša svaki dan voze i dovoze iz škole u Aleksincu.

Vučkovići naslućuju i ko je iz njihovog najbližeg okruženja "kumovao" krađi njihove bebe. Reč je o članu porodice, medicinskom radniku iz Beograda. Zorica je, ističe Jovica, sestra od kume te žene, a i ona i njen suprug su odmah po "smrti"bebe Vučkovića kupili novi "golf," počeli da grade kuću...
– Za sada je ovo još "porodična stvar", ali verujemo da će, kad sud i policija počnu da deluju po našoj tužbi, svi oni koji su učestvovali u ovoj prljavoj igri sa ljudskim životima snositi zakonske posledice – kaže Jovica Vučković.

Vučkovići su Novu godinu dočekali u domu Vere Dobrosavljević u Lužanima. Tamo su proveli tri dana. Kad su automobilom krenuli za Beograd, slučaj ili sudbina su hteli da se na ulici "sudare" sa Božanićima ispred njihove kuće. Dok je Jovica pokušavao da porazgovara sa Miroslavom, Miloša su "majka i baka" gurale prema vratima automobila. Pre nego što je nestao iz njihovog vidokruga, Miloš se okrenuo i mahnuo Vučkovićima.

Ljilja Vučković je tada, posle jedanaest godina, videla svog drugog sina. Još je u šoku. Ne skida pogled sa Miloševe fotografije, uveličane sa grupnog snimka njegovog razreda. I širom otvorenih očiju sanja kako svog sina prvi put privija na grudi.

DNK analize

Kada je proletos Milutin Manojlović, Beograđanin nastanjen u Sokobanji, otkrio javnosti kako je pronašao "umrlu" ćerku posle 22 godine, nije se moglo naslutiti da će se u istu "avanturu" upustiti na stotine, sada već oko sedamsto, porodica. Tužilaštvima u Beogradu, Nišu, Kragujevcu, Kruševcu, Prokuplju, Pančevu... gotovo svakog dana stigne po jedan novi predmet sa istim pitanjem: gde je moje dete? Roditelji, kako sami tvrde, ukradene dece kucali su na vrata kod predsednika SRJ Vojislava Koštunice, premijera Srbije Zorana Đinđića, visokih funkcionera MUP-a, pisali i tražili pomoć od patrijarha Pavla i Karađorđevića... Javno tvrdili, nudeći prikupljene dokaze na uvid, da je reč o organizovanoj trgovini bebama. Međutim, niko od nadležnih nije ni demantovao ni potvrdio ovu strašnu konstataciju. Sve dok se krajem prošle godine saopštenjem nije oglasila Snežana Bogdanović, tužilac Drugog opštinskog javnog tužilaštva u Beogradu, gde se kaže da je DNK analizom utvrđeno da Violeta Roganović nije Nikoleta Manojlović, odnosno, da su njeni biološki roditelji Simo i Slavica Roganović čija je ona i zvanična ćerka. Po rečima Snežane Bogdanović za tužilaštvo je ovaj slučaj time okončan.

Ali, odmah je reagovao i Milutin Manojlović, tražeći izuzeće Snežane Bogdanović. Rekao nam je da i on ima DNK analizu i da ti rezultati govore da su njegova supruga Radojka i on biološki roditelji Violete Roganović. Da sve bude još komplikovanije, na adresu Roganovića stigla je i novogodišnja čestitka za njihovu mlađu ćerku Sandru od porodice Mandžukić koja tvrdi, takođe na osnovu DNK analize, da je Sandra njihova kći.
– Od 85 porodica koje tačno znaju gde su im deca, 77 je uradilo analize u inostranstvu i svi rezultati govore u prilog onih koji traže svoje "umrle" sinove i kćeri – kaže Jovica Vučković.

Milica Stamatović

< nazad



VEČERNJE NOVOSTI, 16.2.2003. / izvor
Aferu otkrila TV

Od stalnog dopisnika

Grčka policija je zbog trgovine novorođenčadima u gradu Lamiji uhapsila sedam osoba, četvoro grčkih i troje bugarskih državljana. Među uhapšenima je poznati ginekolog Hristos Cagaris, i suvlasnik privatnog porodilišta u Lamiji, koji je 1995. godine bio optužen za isto delo, ali ga je sud oslobodio.

Takođe, uhapšeni su advokat i bivši funkcioner lokalne samouprave u Lamiji Evangelos Andrulas, jedna njegova službenica i jedna bolničarka. Uhapšeni bugarski državljani su roditelji bebe koja je trebalo da bude ustupljena grčkom bračnom paru na usvajanje za 10.500 evra i žena koja je u ovom “poslu” posredovala.

Istraga ukazuje da su iste osobe bile umešane i u druge slučajeve ilegalnog usvajanja i trgovine bebama. Afera je otkrivena zahvaljujući istraživanju privatne televizijske stanice “Alfa” i poznatog novinara Makisa Triandafilopulosa o fenomenu nelegalnog usvajanja dece i kupoprodaje novorođenčadi u Grčkoj.

Zbog problema i kašnjenja u proceduri legalnog usvajanja dece, grčke državne ustanove su predložile promene zakonske regulative, kako bi se stalo na put nelegalnom usvajanju. Ugledni atinski list “To vima”, je tim povodom, objavio opširnu analizu o ovom fenomenu u Grčkoj.

Od 600 odluka koje sudovi u Grčkoj godišnje donesu o usvajanju, samo 80 se odnosi na usvajanje iz tri ovlašćene ustanove, a u 520 slučajeva sudovi odobravaju usvajanje na osnovu dogovora prirodnih roditelja i bračnog para koji želi da usvoji dete. Kupoprodaja novorođenčadi se pojavljuje upravo kod ovakvih slučajeva.

Prema istraživanju istog lista bračni parovi bez dece, koji čekaju i do pet godina da im se odobri usvajanje iz tri ovlašćene ustanove, obraćaju se “posrednicima”, najčešće advokatima ili lekarima, da im pronađu dete za usvajanje i obave sudske procedure. “Tarifa” za “uslugu” se kreće od 10.000 evra za romsku decu do 30.000 evra za bebe iz Albanije, Bugarske, Rumunije i drugih istočnoevropskih zemalja.

Problem kupoprodaje novorođenčadi se pojavljuje kod takozvanih privatnih usvajanja dogovorom roditelja, koja su od 1996. dopuštena u Grčkoj. Međutim, profesor prava Atanasios Papahristu za atinski list “To vima” objašnjava da bi bez institucije privatnog usvajanja bilo mnogo više slučajeva prikrivenih usvajanja i lažnih porođaja. Između ostalog, u Grčkoj ima dosta privatnih porodilišta.

Inače, Grčka se sa fenomenom nelegalnih usvajanja suočava po drugi put za poslednjih 50 godina. Naime, pedesetih godina prošlog veka, u periodu velike političke nestabilnosti posle građanskog rata, veliki broj grčke dece je nelegalno i uz finansijske transkacije dat na usvajanje bračnim parovima u SAD.

Zbog te afere su vođeni sudski procesi u SAD i u Solunu, a svake godine se u Grčkoj pojavi po nekoliko američkih državljana koji, uz svesrdnu pomoć medija i Crvenog krsta traže, najčešće i nalaze svoje prirodne roditelje, ili braću i sestre.

Ivana Đorđević

< nazad



VEČERNJE NOVOSTI, 13.2.2003. / izvor
Sumnje rasle na greškama

BEOGRAD - Etički komitet Srpskog lekarskog društva našao je čitav niz administrativnih grešaka u dokumentaciji o bebama za koje roditelji tvrde da nisu umrle, iako im je u bolnicama svojevremeno tako saopšteno.

Ugroženi pacijenti

PROF. Zdravko Vitošević, predsednik SLD Kosova i Metohije, rekao je na konferenciji za štampu SLD, da su na Kosovu i Metohiji ugroženi i pacijenti i lekari. On je naveo primer Srpkinje iz okoline Peći, koja je tri dana čekala pratnju KFOR da ode u porodilište, pa joj je dete umrlo. Albanski ekstremisti, upozorio je Vitošević, prete lekarima Srbima da će ukoliko se ne isele biti ubijeni.

Prof. dr Dragoslav Ercegovac, predsednik ovog komiteta, rekao je u četvrtak novinarima da su to greške menadžmenta bolnica, koji u mnogim slučajevima nije ispoštovao administrativnu proceduru: umrlo dete moralo je biti pokazano ocu ili majci ako žele da ga vide, trebalo je uraditi obdukciju, a dokumentaciju dostaviti roditeljima, što u mnogim slučajevima nije učinjeno.

Obaveza bolnica bila je i da telo bebe ponude roditeljima da ga sahrane ili da potpišu da to ne žele. Da se ovakvi propusti ne bi ponavljali, Etički komitet predlaže da se zakonom propiše obaveza bolnica u ovakvim slučajevima.

Srpsko lekarsko društvo, takođe, traži da se kod nas i zakonom zabrani kloniranje u reproduktivne svrhe.
- Apsolutno smo protiv reproduktivnog kloniranja, jer eksperimenti na životinjama pokazuju da ta metoda još nije do kraja stručno i naučno određena, a zloupotrebe su moguće - kaže prof. Višeslav Hadžitanović, generalni sekretar SLD.

B. R.

< nazad



GLAS JAVNOSTI, 12.2.2003. / izvor
Glas istražuje:

Koji su motivi stranaca da usvajaju hendikepirane mališane iz Srbije?

Tuđa milost za našu decu

Naše porodice izbegavaju decu s poremećajem. Tako ona postaju kadidati za strance

Sliku nasmejane smeđokose devojčice na porodičnoj fotografiji kvari samo jedna stvar - proteza na mestu leve noge. Uz sliku, i poruka dečijom rukom na engleskom: ovo su mi mama i tata, brat, deda... ovo sam na krstarenju, ovde se igram na našem igralištu...

Devojčica osmeh duguje porodici iz Amerike. Slike i poruke su deo godišnjeg izveštaja poslatog Ministarstvu za socijalna pitanja naše zemlje.

- Problem međudržavnog usvajanja u poslednjoj deceniji je bio veoma izražen. Ne zbog široke primene ovog vida usvajanja, već zbog naglog porasta molbi stranaca da usvoje decu bez roditelja u Srbiji. Ali, naš zakon je vrlo rigorozan: saglasnost za usvajanja deteta strancima se daje, tek kada se detetu ne može naći usvojilac u nacionalnim okvirima. Uglavnom, to su deca s posebnim potrebama. Za njih ne može da se obezbedi smeštaj u hraniteljskim porodicama, a ne postoje ni specijalizovane ustanove za njihov smeštaj - objašnjava mr Nada Đuretić, vođa Tima za inostrano usvojenje dece u Ministarstvu za socijalna pitanja.

Druga slika iste devojčice, snimljena pre nekoliko godina, u Domu za decu bez roditeljskog staranja, pokazije tužnu, natmurenu sedmogodišnjakinju, u polumračnoj prostoriji; sedi na gvozdenom krevetu, beizražajno joj lice. Umesto leve nogice, visi patrljak. Nogu je izgubila još kao beba, majka epileptičarka spustila devojčicu na vrelu ringlu.

Psiholog Milena Stojanović, savetnik u Ministarstvu za socijalna pitanja Vlade Srbije, i član tima za inostrano usvajanje dece, tvrdi da slika dece koja se usvajaju nije ista kao pre nekoliko decenija.

- Ranije su to bila samo deca napuštena zbog predrasuda, vanbračna deca. Uz majčinu saglasnost, dete je usvojenjem, odlazilo u drugu porodicu. Danas ima dece koja su, kako se to stručno kaže, porodično opterećena. To su deca čije majke boluju od šizofrenije, psihoza, mentalno su zaostale... Neka deca i sama imaju problem, bilo fizički, bilo hroničnu bolest, invalidi su, ili imaju psihofizički poremećaj. Kako naše porodice izbegavaju da usvoje takvo dete, ono postaje kadidat za stranca - kaže ona.

Trenutno, u Ministarstvu za socijalna pitanja ima oko 200 molbi stranaca. Prošle godine odobreno je 11 molbi. Ovaj fenomen je posledica građanskog rata u delovima bivše SFRJ, odnosno, uverenja da u Srbiji ima mnogo dece, ratnih siročadi.

Na zapadu, pak, usvojenje deteta donosi viši društveni status, ali i velike poreske olakšice. A taj detalj mnogi smatraju glavnom motivacijom nekog, ko zapne čak iz Amerike da iz nekog našeg centra preko Okeana povede dete u beli svet. Novinar će naići, u poverenju, na bezbroj priča o prodaji dece strancima, ali - ni na jedan dokaz.

Upravo zbog mogućih zloupotreba, ali i drastičnog pada nataliteta u Srbiji, koji sada ne obezbeđuje ni prostu reprodukciju stanovništva, tvrdi mr Đuretić, Ministarstvo je u poslednje tri godine zaoštrilo kriterijume za međudržavno usvojenje.

- Jedino što nas zanima je interes deteta. A pošto je nesumnjivi interes deteta i očuvanje nacionalnog indentiteta, prednost za usvojenje deteta uvek imaju parovi koji su poreklom iz naše zemlje, ili su u mešovitom braku. Oni koji se odluče na usvajanje, uglavnom su u veoma dobro situiranim porodicama, koje detetu mogu da pruže odličnu medicinsku negu. Drugo, mehanizmi provere usvojitelja su veoma složeni, tako da je praktično nemoguće da se otkrije neka vrsta zloupotrebe - kaže mr Đuretić i tvrdi da se u njenoj praksi, dugoj trideset godina, nije desio nijedan takav slučaj zloupotrebe.

Ipak, mogućnost postoji.

- Usvojenje je najčešće motivisano željom da se toj porodici omogući da podiže dete. Ali, tako se istovremeno, zemlji u koju dete dolazi veštački podiže natalitet. Ako ovako postavimo stvari, onda se slobodno može reći da je reč o specifičnom vidu zloupotreba institucija za međunarodno usvojenje. Da bi se ovome stalo na kraj, nadležni organi moraju da stvore uslove i brzo reaguju, kako bi zaštitile dete - tvrdi ona.

Oko usvojenja postoje i neki praktični problemi, kao što je, na primer, jezička barijera. Kako zainteresovane strane obično same angažuju prevodioce, ti prevodi su, tvrde upućeni, često nepouzdani i, još češće zloupotrebljeni u korist usvojitelja. To stoga što su, kako kažu u timu, stranci mnogo više motivisani od naših ljudi, kad žele dete.

- Porodica ulazi u proces prilagođavanja, i to se odigrava obično u centrima i pod nazorom stručnjaka. Procedura traje nekoliko dana, dok dete ne prihvati novu porodicu. A usvojitelji su, obično vrlo motivisani, pa nauče i poneku našu reč. Ipak, deca koja se usvajaju nisu starija od tri godine, taj uzrast je najpogodniiji za adaptaciju. Zato jezik i nije velika prepreka. Trenutno, najviše je zainteresovanih parova iz Francuska, Švajcarske, Grčke... - kaže Stojanovićeva. Iskustva sa strancima pokazuju da su ljudi koji dođu da usvoje dete veoma tolerantni prema hendikepu. Ipak, lakše se opredeljuju za fizički hendikep, makar i teži, nego za mentalni.

- Oni moraju da nas uvere da će detetu pružiti ljubav i podršku. Kako činjenica da dug boravak u instituciji, dodatno oštećuje dete sa problemom, u interesu je, znači, samog deteta da mu što pre omogućimo adekvatnu zamenu za pravu porodicu. Pravo deteta je da raste i razvija se unutar porodice, a to su i osnovna načela Konvencije UN o pravima deteta - podseća Stojanovićeva.

Uslovi koje stranac treba da ispuni da bi usvojio naše dete, ne razlikuju se mnogo. Posle uobičajenih dokumenata, potreban je i dokaz o zaposlenju i ličnim prihodima. Obično se ambasade prve povežu s ministarstvom.

Dete koje je rođeno u SRJ, a usvojeno u inostranstvu, zadržava dvojno državljanstvo do punoletstva. Tada samo odlučuje da li će, ili neće ostati i naš državljanin, te da li će potražiti prirodne roditelje. Iskustvo mr Đuretić pokazuje da tu može da nastane problem.

- Dete posle svoje šesnaeste godine ima pravo da zatraži podatke o svojim biološkim roditeljima. To se često dešava i po zakon,u mi moramo da mu damo te podatke. Kakva je, međutim, praksa, nemamo pravi uvid. Dešava se da se javi usvojenik, koji je tek u punoletstvu saznao da je usvojen, i to od nekog trećeg. Ako pak, odluči da potraži pririodne roditelje, mora da se obrati ustanovi u koju je bio smešten, a što može da bude problem - kaže mr Đuretić.

Bračni par koji je usvojio devojčicu s početka priče ima i jedno svoje dete, i dva usvojena. Hoće li blistavi osmeh ove devočice biti tu, čak i ako ona nekad poželi da pronađe svoje prirodne roditelje, verovatno neće biti poznato javnosti.

Brankica Ristić

< nazad



BLIC, 11.2.2003. / izvor
Za skrivanje informacija kazna do 300.000 dinara

BEOGRAD - U Nacrtu zakona o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja, za državne organe predložene su, kako „Blic“ saznaje, kazne od 30.000 do 300.000 dinara. „Novčanom kaznom od 30.000 do 300.000 dinara kazniće se za prekršaj odgovorno lice ako organ vlasti: postupi protivno načelu jednakosti, diskriminiše novinara ili javno glasilo, ne označi nosač informacije (naziv publikacije i sl.) gde je i kada tražena informacija objavljena, ne saopšti istinitu i potpunu informaciju ili ne omogući uvid u dokument koji sadrži informaciju, tražiocu ne stavi na uvid dokument“, navodi se u ovom nacrtu. „Novčanom kaznom od 30.000 do 300.000 dinara kazniće se za prekršaj portparol organa vlasti ako: odbije da primi zahtev, odbije da primi pritužbe na rad organa vlasti“, navodi se u nacrtu. Visinu kazni je propisalo Ministarstvo pravde Srbije. Ukoliko Vlada Srbije usvoji ove zakonske predloge, oni bi uskoro trebalo da se nađu na dnevnom redu Skupštine Srbije. Potpredsednik Vlade Srbije Žarko Korać je predložio da se zakaže sednica parlamenta na kojoj bi se razmatrali medijski zakoni, a u izjavi za „Blic“ on kaže da očekuje da će Vlada na sednici koja je zakazana za četvrtak raspravljati o nacrtima ovih zakona.

T. Aleksić

< nazad



GLAS JAVNOSTI, 3.2.2003. / izvor
Porodica Milojević iz Bora tvrdi da je njihova beba živa
Istina zakopana na groblju

U knjizi državljanstva, u prijavi o rođenju deteta od 8. juna, pod rednim brojem 283, zavedeno da je dete živo

Kada je Milena Milojević, trgovac iz Bora, sredinom 1998. godine po drugi put dobila kćerkicu njenoj i sreći njenog supruga Gorana nije bilo kraja. Doduše, roditelji su bili zbunjeni odlukom lekara koji je Mileni vodio trudnoću da zakaže porođaj pre roka, carskim rezom, iako Milena pretporođajne bolove uopšte nije imala. Prema prvim analizama, bebica, teška skoro tri kilograma, bila je potpuno zdrava.

"Odmah po rođenju je zaplakala, i to je bio prvi i poslednji put da sam je čula. Videla je nisam nikada, jer su mi je odmah uzeli, a ja sam iscrpljena od porođaja ubrzo zaspala", kaže Milena.

Dete je video otac, koji je odmah po rođenju došao u bolnicu. "Izgledala mi je potpuno zdravo, a to su mi potvrdili i lekari koji su je pregledali. To je bilo oko 14, a već u 18 časova obavestili su me da mi je kćerka prebačena na Dečje odeljenje jer ubrzano diše i modri. Rečeno mi je da se sumnja na srčanu manu. Bio sam potpuno sluđen. Tek kasnije se javila sumnja, jer da je dete zaista imalo problema sa srcem verovatno bi se oni registrovali još ultrazvučnim pregledom, dok je Milena bila trudna", priča Goran.

Dalje se sve odigravalo kao u košmaru. Otac je, na svoju odgovornost, želeo da bebu prebaci u Beograd, ali nije dobio saglasnost lekara. Rekli su mu da dete ne bi preživelo put. Nakon dva dana, majci, koja je sve vreme bila odvojena od deteta, rečeno je da beba "uopšte nije dobro i da ima tešku srčanu manu".

"Tog 3. juna pozvali su me iz bolnice oko 24 sata i kazali mi da je dete bilo u kritičnom stanju i da je umrlo. Kao bez duše sam otrčao gore i doktorku, koja mi je javila tu vest, zatekao da spava. Jedva su je probudili", priseća se Goran.

Roditeljima je rečeno da će im kćerkica biti sahranjena u Boru, ali su oni zahtevali da se najpre obavi obdukcija u Beogradu ili Nišu. Međutim, bez njihovog znanja, telo je prebačeno u Zaječar, iako po zakonu otac ili majka moraju da daju pismenu saglasnost za tako nešto.

"Kada sam došao u Zaječar, iz zamrzivača su izvukli kartonsku kutiju i rekli mi da je unutra leš moje kćerke. Uprkos šoku, krenuo sam da pogledam unutra, ali su me zaustavili rekavši mi da je dete skroz isečeno, te da mi ne preporučuju da to gledam. Sebi ne mogu da oprostim što sam ih tada poslušao", priča Milojević.

Beba je, navodno, sahranjena na Novom groblju u Boru. A, onda, nakon skoro dva meseca, Milojevići su dobili nalaze obdukcije. Ispostavilo se da je ona rađena bez prisustva lekara, a nalaze je potpisao samo jedan čovek. U tom dokumentu, koji je prosleđen roditeljima, nema istorije bolesti, a zvaničan rezultat ukazuje na to da se beba nagutala plodove vode i da je preminula zbog mane na plućima.

"Nalazi obdukcije su u potpunoj suprotnosti sa potvrdom o smrti. Prema prvom dokumentu, beba je umrla u 19, a po drugom u 24 časa. Međutim, ono što nas je ubedilo da nešto definitivno nije u redu jeste podatak da je u knjizi državljanstva, u prijavi o rođenju deteta od 8. juna, pod rednim brojem 283, zavedeno da je dete živo", kaže Milena.

Milojevići su zbog sumnje da im je dete oteto podneli krivičnu prijavu protiv N.N. lica. Prema njihovim saznanjima, državni tužilac je prijavu prihvatio i naložio pokretanje istrage. Njen rezultat s nestrpljenjem i nadom očekuju i Milena i Goran.

"Sigurna sam da mi je kćerka živa. I Goran i ja sve bi oprostili, sve zaboravili, samo neka nam vrate dete. Oteli su deo mene, bez tog dela kao da me nema", rekla je Milena.

Ljubiša Trifunović

< nazad



EKSPRES, 3.2.2003.
Epidemija korupcije u zdravstvu ne jenjava
Alergolog nije imun na mito

Umesto 400 evra, koje je očekivao od pacijenta kao nagradu, i za ono što je inače morao da uradi, dr Rajica Stošović, zaposlen u Kliničkom centru Srbije, dobio je 400 dolara i krivičnu prijavu, zbog sumnje da je počinio krivično delo korupcije.

Beograđanki Silviji D. alergolog dr Stošović imao je da pripremi recept za specijalnu vakcinu protiv alergije od koje se pacijentkinja lečila. Sa tim receptom ona je trebalo da ide u Institut na Torlaku, gde bi joj pripremili vakcinu. Međutim, kada se sredinom decembra, posle brojnih laboratorijskih analiza, pojavila u alergološkoj bolnici KCS, dr Stošović joj je saopštio da će morati da primi "specijalnu" vakcinu, a formulu će dobiti kada donese 400 evra.

Videvši da će morati da se leči uz pomoć policije, ona im se obratila 17. decembra, a već sutradan, nemajući evre, stigla je kod svog doktora sa 400 dolara. Prethodno su zabeleženi brojevi četiri novčanice od po 100 dolara i fotokopirane na jednom dnevnom listu gde se video i datum 17. decembar 2002. Pošto je dr Stošović dežurao 18. decembra, pozvao je pacijentkinju da ga poseti u dnevnoj alergološkoj bolnici, naravno sa "poklonom".

Alergolog nije bio "alergičan" na zelene novčanice, prihvativši i odnos evro - dolar 1:1. Nakon izlaska Silvije D. u ordinaciju su banuli inspektori sa dva svedoka.

Iz gornjeg džepa mantila dr Stošovića "preuzeli" su obeležene dolare...

B. Jović

< nazad



EKSPRES, 3.2.2003.
Porodice Obradović iz Leskovca i Marković iz Bojnika traže svoje novorođene sinove koji su proglašeni mrtvim
Dokumenti podstiču sumnje

Nemir u porodicu Obradović uneo izveštaj JKP "Pogrebne usluge" iz Beograda, a Slavoljub Marković tvrdi da je njegov rođeni sin živ jer nema umrlice

Leskovac - Ovih zimskih dana porodica Obradović iz Leskovca i marković iz Bojnika obilaze mnoge institucije i ustanove u nadi da će nešto više saznati o svojim novorođenim sinovima. Obradovići su sina dobili 14.3.1997. godine u beogradskom GAK-u, a Markovići u leskovačkom Zdravstvenom centru, 20.avgusta 2002. godine. Sudeći po propustima koje su zapazili, oni tvrde da su sigurni da su njihova deca živa.

Slobodan i Blaga Obradović (36) iz Leskovca, su nakon izveštaja koji su 21. januara 2002. godine dobili od JKP "Pogrebne usluge" iz Beograda sigurni da je njihov sin, rođen 14.3.1997. godine u beogradskom GAK-u živ, što i potvrđuje, kako kažu, neadekvatna i neažurna dokumentacija.

- Ovaj izveštaj je uneo nemir u našu porodicu. Jer, u dopisu koji je potpisao Vladimir Nenezović doslovce piše da u registru sahranjenih za 1997. godinu nemaju podataka za umrlo bezimeno muško dete pod prezimenom Obradović. To je ono što smo sumnjali - kaže Blaga Obradović, majka novorođenog sina, zatim dodaje:

Kada sam se porodila, dr Jović mi je saopštila posle carskog reza da sam rodila sina živog i zdravog i da liči na oca, a onda je sutradan krenulo sve naopako saopštenjem da beba nije u redu. Nešto kasnije su mom suprugu Slobodanu saopštili da je beba umrla. Dr Kesić je tešila mog supruga, uz napomenu da nema potrebe da vidi umrlu bebu.

Međutim, kako kaže Blaga, crv sumnje je odmah posle dolaska kući "proradio". Da nešto nije u redu oko njene bebe pokazali su bakteriološki nalazi, gde su dve bebe pod njenim imenom upisane, jedna pod brojem 69 (to je njena - kaže) a druga pod brojem 63. U obdukcionom nalazu bez pečata, nema podataka o detetu. Na otpusnoj listi je tuđi potpis, a ne njen, kako kaže. Takođe, u dokumentaciji se pojavljuju datumi od 14. do 17. marta, koji se "ne uklapaju".
- Ja imam sa suprugom sada dve devojčice, ali neću odustati da saznam istinu i tačnu sudbinu mog deteta - kaže Blaga.

Za Slavoljuba, pekarskog radnika, i Snežanu Marković (28) domaćicu iz Bojnika, nema mira u porodici od 20. avgusta 2002. godine, kada je u leskovačkom Zdravstvenom centru bez problema rodila zdravo muško dete teško 52 santimetra. Beba je, kaže majka Snežana, zaplakalo dva puta. A onda joj je, kasnije rečeno da beba ima problema sa disanjem, da bi babica Slavoljubu saopštila da je beba umrla.

- Tražio sam da vidim dete odmah, ali mi nije dozvoljeno. Rekli su mi da je u pitanju dijafragma i da ću obdukcioni nalaz dobiti za tri dana, a nisam ga dobio dolazeći više puta, da bi to učinili tek za 40 dana - kaže Slavoljub.

Njegova supruga Snežana kaže da je dr Todorović koji je bio kraj nje rekao da je sve u redu. Međutim, kako se i gde iskomplikovalo ona to ne zna.

Slavoljub je pokušao da dođe do umrlice, ali deteta nema u knjizi umrlih. Njemu nije jasno zašto mu nisu dozvolili da on sahrani ili pak prisustvuje sahrani bebe, već su mu saopštili da će oni to po dužnosti da urade. Od matične službe je dobio izvod iz matične knjige rođenih, gde samo ime nije upisano. Zbog toga se obratio SUP-u Leskovac i Tužilaštvu koje je zatražilo proveru i ispitivanje ovog slučaja. Slavoljub koji sa Snežanom ima dve ćerkice, kaže da ima nade i da je spreman za DNK analizu.

A. Davinić

< nazad




ENGLISH



DOLIJALI:

VESTI IZ SVETA




VAŽNO ZNATI:


IZMIŠLJOTINE ZVANE GEN I DNK


EUGENIKA



KUĆNI POROĐAJ



BAZA PODATAKA SLUCAJEVA:

1950-1969
1970-1979
1980-1989
1990-1999
2000-2009
2010-2019


DEČIJA BAZA PODATAKA:

TRAŽIM RODITELJE




vrh strane

kradjabeba.org