Krađa beba u Srbiji - kradjabeba.org - Vesti iz 2009. godine
POČETNA STRANA


KONTAKT

POSTOJEĆI KOMENTARI

Vaš komentar

VESTI:

2023
2022
2021
2020
2019
2018
2017
2016
2015
2014
2013
2012
2011
2010
2009
2008
2007
2006
2005
2004
2003
2002

ZATAŠKANO:

2001
1998
1996
1972 Izvoz beba



LITERATURA

STATISTIKA

AKTI


Vesti / 2009. godina





B92, 21.12.2009.
Potraga specijal 4: Nestale bebe - Hronika lažne smrti

Drinka Radonjić tvrdi: Moja navodno umrla beba živa je i ima 20 godina. dalje >

< nazad



B92, 2.12.2009.
Potraga specijal 3: Nestale bebe
Bebe "umrle" u porodilištima su žive i nezakonito usvojene?

Bebe "umrle" u porodilištima su žive i nezakonito usvojene? dalje >

< nazad



POLITIKA, 19.8.2009. / izvor
„Ispare” zbog preljube ili duga

Policija postupa odmah po primljenoj prijavi da je osoba nestala a slučaj nikada ne zastareva, traga dok ih ne nađe. Ove godine prijavljen 331 nestanak, rešeno 307 prijava

Narušeni porodični odnosi, preljuba, poslovni problemi i materijalna dugovanja najčešći su razlozi nestanka ljudi. Pored toga česti smo svedoci tragičnih sudbina kada se nestali pronađu mrtvi.

Na Adi Ciganliji je, podsetimo, u sredu policija našla telo Borislava Popovića (32), čiji je nestanak tri dana ranije prijavila njegova majka.

Potrage za nestalim osobama zadatak su radne grupe u Odeljenju za potrage u Upravi kriminalističke policije, Policijske uprave Beograda koja se, sudeći po visokom procentu rešenih prijava od 92 odsto, vrlo uspešno bavi nalaženjem nestalih.

Vaso Kobac, načelnik Odeljenja za potrage, kaže da je do 13. avgusta ove godine gradskoj policiji prijavljen 331 nestanak.

– Od ukupnog broja nestanaka u ovoj godini, rešeno je 307 prijava. Od toga 18 osoba je nađeno mrtvo. U odnosu na isti period prošle godine, ukupan broj nestanaka ljudi povećan je za oko 10 odsto, dok je smanjen broj osoba koje beže iz bolnice – kaže Kobac.

Nestanak bi, prema rečima našeg sagovornika, trebalo prijaviti odmah čim se posumnja na to.

– To mogu da urade članovi porodice, srodnici, bračni i vanbračni partneri ili bilo ko drugi ko je živeo sa nestalom osobom. Prijava može da se podnese u Policijskoj upravi Beograd, dežurnoj službi Uprave kriminalističke policije ili u prigradskim policijskim stanicama. Policija postupa odmah po primljenoj prijavi. Bitno je da slučaj nikada ne zastareva, odnosno, tragamo za osobama dok ih ne nađemo – napominje Kobac.

Najviše prijava nestanaka, u ovoj godini, odnosilo se na osobe između 25 i 60 godina. Beogradska policija primila je 114 prijava nestalih osoba srednjeg doba. Nađeno je 104 osobe, od kojih je deset pobeglo iz Specijalne bolnice za psihijatrijske bolesti „Dr Laza Lazarević”.

– Kada je reč o ljudima srednjeg doba, postoji mnogo razloga zbog čega neko ode od kuće – od psihijatrijskih razloga i suicidnih ideja, narušenih porodičnih odnosa do toga da neko više ne želi da živi sa drugom osobom pa se čak i odseli u drugi grad. U poslednjem slučaju dešava se da kada njega ili nju pronađemo, oni ne žele da im se nova adresa otkrije, što i imaju pravo. Razlozi su često i poslovni problemi, materijalna situacija ili novčani dug – objašnjava naš sagovornik.

Pored toga, dešava se da ljudi „fingiraju”, odnosno lažno prijave nestanak.

– Fingiranje nestanaka najčešće je u situaciji kada osoba ima veliki novčani dug, pa se jednostavno odseli, nekada čak i u inostranstvo. Rodbina za to zna i u dogovoru sa „nestalom” osobom, odlazi u policiju i prijavljuje ga. Čim se utvrdi razlog, zovemo podnosioca prijave i nakon utvrđenih činjenica potragu obustavljamo. Nestale pronalazimo i u inostranstvu u saradnji sa Interpolom – kaže Kobac.

Beogradska policija je u toku ove godine primila 47 prijava nestale dece do 14 godina, od čega je nađeno 43.

– Najveći broj prijava, oko 30, odnosio se na bekstvo dece iz domova za nezbrinutu decu. Radimo na još četiri prijave, od čega su dve takođe bekstvo dece iz doma, dok je dvoje kod drugog roditelja jer je u toku sudski postupak. Reč je o ocu koji je uzeo decu, a majka je prijavila nestanak. Pitanje je časa kada će ove prijave biti rešene – napominje Kobac.

Duplo veći broj prijava, 93, odnosio se na nestanak maloletnika, od 14 do 18 godina.

– Na bekstvo iz domova odnosilo se 36 prijava. Ostali razlozi nestanka mladih najčešće su bili bekstvo od kuće zbog uspeha u školi, narušenih porodičnih odnosa ili rane udaje. Po pronalasku dece, preuzimaju ih roditelji – objašnjava Kobac.

Odeljenje za potrage rešilo je skoro sve prijave nestanaka osoba starosti od 18 do 25 godina. Tako je od 25 nestalih, nađeno 24 osobe.

Ostali broj prijava odnosio se na najstarije sugrađane, koji su imali više od 60 godina. Ovakvih prijava bilo je 52, a 46 osoba je nađeno. U ovim slučajevima nestanci se dešavaju uglavnom zbog senilnosti, kada stari često bez dokumenata izađu iz kuće a onda ne znaju da se vrate.

– Svake godine ima po nekoliko nestanaka za koje policija ima indicija da je reč o najtežem krivičnom delu sa elementima nasilja. U većini ovih slučajeva nestali imaju policijski dosije – kaže Kobac.

Danijela Vukosavljević

< nazad



BLOG ŠTA SVE IMAM DA KAŽEM, 30.5.2009. / izvor
Usvajanje srpske dece - Mafija ili restriktivna politika?

Problematika istraživana mesecima za vreme vladavine Slobodana Miloševića, utrošeno vremena i vremena, nerava i nerava… potkazivač me je pobedio a turističkoj agenciji koja ZNA I MOŽE da dokumentuje, ali nije bila upoznata sa Ženevskom konvencijom, sam odlučila da sačuvam obraz u znak zahvalnosti. Tako ovaj članak nikada nije ugledao svetlo dana, ali evo prilike.

Razmere odliva srpske dece u inostranstvo idu od priča o velikom švercu preko organizovanih mafija do izjava nadležnih državnih organa da se po tom pitanju sprovodi strogo restriktivna politika.

Jedan inostrani izvor kaže: “Trgovina srpskom decom ide preko italijanske i albanske mafije. Decu uzimaju uglavnom zapadne zemlje, pogotovo Austrija, Italija i Amerika. Ulogu igra i crkva preko sveštenika - posrednika, posebno u Americi. Amerikanci imaju malo dece a potrebna su im, pa su u posao uključili i agencije sa isturenim odeljenjima u drugim zemljama.”

Više advokata, specijalista za porodične probleme, smatra da naš zakon nije na strani dece i da je zbog oduzimanja nadležnosti suda kod usvojenja “problem” lakše rešiv. Jedan tvrdi: “U podatke se vrlo teško ulazi. Pare se dele u uskom krugu. Centri za socijalni rad idu tako daleko da sudskim putem lišavaju majku roditeljskog prava. Dete onda odvode u hraniteljsku porodicu ili vode postupak za usvojenje. Tokom rata u Hrvatskoj, Gradski centar je davao decu strancima. Poznat je slučaj engleskog novinara BBC-a koji je usvojio srpsko dete, a zna se i za čitavu aferu oko tog posla u Centru na Starom gradu (o čemu je svojevremeno izvestila “Politika”). U Podgorici se daju na usvojenje čak i jednomesečne bebe, a postupak traje godinu dana.” Zoran Milačić, direktor Centra za zaštitu odojčadi, dece i omladine u Zvečanskoj, kaže da nisu nadležni za pitanje usvojenja dece i upućuje me na Ministarstvo za brigu o porodici (ne zna broj telefona!).

Dužnosti i ovlašćenja ove ustanove prema Priručniku o usvojenju dece su, pored ostalog, da ”posredstvom svog predstavnika u službi za objedinjenu evidenciju učestvuje u izboru mogućih usvojilaca (stranaca) za određeno dete, a na isti način i u nadležnom organu starateljstva...”, kao i da ”prati prve kontakte usvojilaca-stranaca sa potencijalnim usvojenikom i na osnovu toga dostavi nadležnom organu starateljstva kvalifikovanu ocenu i mišljenje o podobnosti određenog bračnog para za određeno dete”.

Na razgovor sa pomoćnikom ministra za brigu o porodici Dobrilom Grujić čekam desetak dana. U međuvremenu se obraćam Beogradskom centru za ljudska prava, Jugoslovenskom centru za prava deteta, Helsinškom odboru, Ženskom centru, SOS telefonu za žene i decu žrtve nasilja, Visokom komesarijatu UN za ljudska prava... Odgovor većine je da nisu ni nadležni ni obavešteni. Neki tvrde da znaju za problem i predlažu da se obratimo Kriminološkom institutu, SDB, advokatima... Govore da kod nas postoje privatne agencija koje rade na tom poslu, ali ne žele da kažu koje su.

U Jugoslovenskom centru za prava deteta, Branka Ristić, asistent direktora programa istraživanja, Nevene Vučković-Šahović (autor knjige Prava deteta u svetu i Jugoslaviji), kaže: “Na pravom ste mestu. Javiću Vam se za sat vremena.” Kada joj se ponovo obraćam, izvinjava se jer su ”u gužvi, sele se” i kaže da je Nevena poručila da se javim Ministarstvu. Direktor Centra Ljubomir Pejaković se slaže da je teško doći do informacija. Imaju, kaže, samo statističke podatke, ali ne i o inostranim usvojenjima. Predlaže da se javimo Gradskom centru za socijalni rad, gde je bio direktor do nove godine. O aktu zabrane inostranih usvojenja kaže da je “nešto načuo”.

V.d. direktora Gradskog centra za socijalni rad, Slavka Lakićević, obrazlaže: “Normativna osnova i procedura inostranog usvojenja dece slična je kao kod domaćeg, ali su kriterijumi kod inostranog znatno pooštreni zbog očuvanja etničkog, verskog i nacionalnog identiteta deteta. U tom smislu poštuju se odredbe Zakona o braku i porodičnim odnosima i Priručnika o usvojenju. Obe vrste usvojenja su u isključivoj nadležnosti centara za socijalni rad. Kada su u pitanju inostrana usvojenja, kompletnu dokumentaciju potencijalnih usvojilaca prethodno pregleda i procenjuje Ministarstvo za brigu o porodici. Veoma se vodi računa da dete bude zaštićeno i da mu se izabere odgovarajući usvojilac, pre svega domaći državljanin. Ukoliko je to neizvodljivo, moguće je zaključiti inostrano usvojenje, ali prvenstveno za decu koja imaju genetske ili fizičke nedostatke. Inače, inostrano usvojenje je izuzetno retko i po zakonu apsolutno tajno. Čak su i advokati izuzeti iz tog procesa. Stoga vam ne možemo obezbediti kontakt sa stranim bračnim parom koji je usvojio naše dete”.

Ona me obaveštava da nije donet nikakav akt o zabrani inostranog usvojenja, ali da se po Zakonu o izbeglicama ne mogu davati na usvojenje deca izbeglih ili prognanih lica.Na pitanje o broju stranih usvojenja, odgovara: “U Beogradu je u 1999. bilo OKO tri takva slučaja. Ne pratimo statistiku za duži period.”

O privatnim agencijama nema nikakvih saznanja. Tvrdi da one ni na Zapadu ne postoje, već da se tamo sudski odlučuje o usvojenju.

Nakon razgovora Slavka Lakićević me pita da li želim da u Zvečanskoj, koja je, po njenim rečima, samo ustanova tipa servisa, posetimo decu i Materinski dom. Prihvatam, ona poziva rukovodioca stacionara Miroljuba Paunovića i zakazuje mi sastanak. Kaže: “Volela bih da naglasite da sa Zvečanskom imamo sjajnu saradnju, obostrano razumevanje i da oni izuzetno brinu o deci”.

U zgradi u Zvečanskoj je tiho i mirno, hodnici su pusti. U kancelariji me Miroljub Paunović dočekuje začuđeno. Kaže da dođem kada budem imala koncipirana pitanja. Više puta ponavljam da sam, kao što je obavešten, došla da posetim decu i Materinski dom. Odgovara da je to nemoguće jer deca spavaju od 12 do 15. Procenjujem da je veoma zauzet jer mu u međuvremenu zvoni mobilni telefon, pa on, ne stigavši da se izvini, izlazi iz kancelarije. Nakon toga ga ženska osoba pita kada će biti slobodan. Kaže: “ZA MINUT.” Krećem, a on ponavlja da mogu da se javim kada budem znala šta hoću. Sam kaže da inostrano usvojenje nije zaključeno unazad tri godine, od kada su radikali preuzeli rad Ministarstva (Trajković prvi ministar, sada Nedeljković). Po pitanju postojanja privatnih agencija izjavljuje: “Nema govora. Budalaštine su to što pričaju advokati i nevladine institucije.”

U povratku srećem mlađeg čoveka. Kaže da se zove Ahmet Demirović i da se upravo vraća iz Doma. Zatim priča:
“Pre četiri godine, nakon razvoda, supruga je, bez mog znanja, dala u Dom naše dvoje dece, Danijela od jedne i Emrada od tri godine. Pre tri meseca zove me Paunović i kaže: 'Dođi da se dogovorimo. Ti nemaš uslova za decu, a mi imamo lepu ponudu. Da se ti ne bi maltretirao sa decom, nego da lepo daš dete Grku. On će da ti da jednosoban stan i obezbedi posao u Grčkoj. Ako nećeš stan, može i pare.' Ja sam mu doneo rešenje o zaposlenju. Kakvi stanovi?! Taj Grk je došao s mladom devojkom u kombiju. Zakačim se s Paunovićem i od tada je za mene tamo zabranjen ulaz. Goca iz Centra na Starom gradu ga nazove, on kaže: 'Neka dođe', a kad dođem, ne da mi da uđem. I Centar za Stari grad mućka sa njim. Često viđam Gocu i Paunovića u kafiću. I Ljiljana, psiholog u Domu, šuruje s njima.

Kada su me ranije puštali da vidim dete, to je bilo samo na minut. Vaspitačice, kretenuše, šta su, biju decu. Viču: 'Šta se dereš!' i treskaju dete o krevetac. Vidi se da deca ne jedu redovno, da su non-stop prljava. Odeću koju dobijaju prodaju, a za njih zadržavaju staru. Bio sam prisutan kada je dolazio šleper UNICEF-a pun kutija sa novim cipelama. Dolazi drugi kamion, neka privatna obućarska firma, uzima kutije i odlazi.

Sva sreća, nije još dao moje dete. Ali, čuo sam da je Mira iz Bosne ili s Kosova, koja ima dvoje dece, jedno dala tom Grku. On me stalno zove, moli: 'Daj da vidimo, daj da sredimo. Da ti dam neki dinar pa da završimo posao.' U Palasu će biti još mesec-dva dok ne sredi papire. Večeras će me opet zvati.

Drugo dete mi je prebačeno u Dom u Ustaničkoj. Meni ga nisu dali, a žena koja 'radi' na Železničkoj stanici uzima dete i ostavlja ga na ulici. Ja ga nađem, dovedem, a ono opet pobegne. Dobio bih ga da sam pristao da Grku ustupim mlađeg sina. O drugim slučajevima mogu da saznam za par dana.

Nisam čuo za veći šverc dece od ovoga kod nas. Kad god odem u Zvečansku, ne desi se da pred zgradom ne vidim dvoja-troja kola sa stranom registracijom.

Preko puta Palasa postoji agencija za bračno posredovanje. U njoj radi Stefan koji strancima sređuje da dođu do dece. Ne znam odakle ih uzima, ali mogu da se raspitam.

Tzv. Ahmet mi daje broj telefona i podstanarsku adresu u Zamun polju. Kaže da će mi prezentovati dokumenta i da mogu da prisustvujem razgovoru sa Grkom. Kako se danima ni u jedno vreme na telefon niko ne javlja, proveravam i utvrđujem da je neregistrovan. Ni ulica u Zemun polju ne postoji, a u Palasu nema ni jednog Grka.

Par dana nakon razgovora sa tzv. Ahmetom javlja mi se Dobrila Grujić i ljubazno zakazuje razgovor. Kaže da je na mesto pomoćnika ministra postavljena u maju ove godine.

Ona ističe da Republika Srbija vodi restriktivnu politiku inostranih usvojenja, što je u skladu sa Konvencijom UN o pravima deteta i Zakonom o braku i porodičnim odnosima. U prilog tome pokazuje mi statističke podatke i kaže: “U prošloj godini u Srbiji je bilo 262 domaćih usvojenja i samo 1 inostrano, i to od strane građana jugoslovenskog porekla, od kojih je jedan imao strano državljanstvo”.

Dobrila Grujić dalje obrazlaže: “Kako u našim uslovima bez usvojilaca najčešće ostaju deca sa vidljivim nedostacima i neizvesnom prognozom razvoja zbog naslednih opterećenja, u praksi je do sada bilo prisutno inostrano usvojenje za ovu decu. Obavezno se davao prioritet mešovitom bračnom paru, uzimajući u obzir i eventualno jugoslovensko poreklo, dužinu čekanja na usvojenje, okolnosti koje ukazuju na prijateljsku naklonost bračnog para prema našoj zemlji i narodu ili posebne zasluge u odnosu na našu zemlju (humanitarna pomoć, npr)”.

Naglašava da je problem inostranog usvojenja naročito izražen u poslednje vreme zbog velikog broja zahteva (trenutno 470 domaćih i 189 stranih) i nemogućnosti njihove realizacije, pošto mnogo manji broj dece ima uslove za usvojenje. “I pored velikog broja napuštene dece u Srbiji, dugo se čeka na usvojenje jer mnoga od njih imaju teško razrešiv porodični status, evidentan rizik u razvoju ili teži zdravstveni problem, što često nije u skladu sa očekivanjima usvojilaca”, objašnjava ona.

Ministarstvo nije donelo nikakav akt zabrane inostranog usvojenja. “Međutim”, kaže ona, “na osnovu principa utvrđenih u Ženevskoj konvenciji o zaštiti građanskih lica za vreme rata i Konvencije UN o pravima deteta dato je svim zainteresovanim strancima objašnjenje da usvajanje ratne siročadi sa statusom izbeglica nije moguće, pošto takvoj deci socijalne službe u Srbiji prvenstveno obezbeđuju organizovanu zaštitu i humanitarnu pomoć i pomažu im da pronađu roditelje i druge članove porodice”. O postojanju privatnih agencija za “iznajmljivanje dece” kaže da prvi put čuje, ali da one postoje u inostranstvu i da su ovlašćene od države da obezbeđuju porodični smeštaj.

Mnogobrojni vlasnici turističkih agencija, međutim, tvrde da je dosta stranih bračnih parova preko njih dolazilo i završavalo posao oko usvojenja “zdrave i prave” dece. Nijedan od njih nije hteo da “ruši ugled kuće” svojim predstavljanjem, a mnogi su izrazili čuđenje da je doneta Ženevska konvencija. Prenosim izjavu jednog od vlasnika: “Od ljudi na vlasti čuo sam da nam je u interesu da se oslobodimo ratne siročadi. U našu agenciju je tokom prethodnih par godina dolazilo više bračnih parova, najčešće iz Grčke i sa Kipra, na usvajanje dece koja su ostala bez roditelja u prethodnim ratovima u Jugoslaviji (Krajina, Republika Srpska). Mi smo im pružali usluge avio-prevoza i smeštaja u nekom od beogradskih hotela. Pouzdano znam da su oni bili isključivo strani bračni parovi, da su dokazivali da imaju uslove za usvojenje, usvajali zdravu decu i vraćali se s njima svojim kućama. Uvek znamo zašto dolaze. Čim ostaju 3, 4 nedelje, zna se da je to strogo namenski”. Na molbu da mi pomogne da dođem do njihovih izjava, kaže: “Najpre ću ih konsultovati, pa ako prihvate...” Kasnije me izveštava da je pozvao bračne parove sa Kipra, ali da nisu raspoloženi za razgovor.

Anastasija Petrou, administrativni ataše pri Kiparskoj ambasadi, u nezvaničnom razgovoru kaže: “Usvajanje je stvar lične prirode i mislim da nije pametno pisati o tome za javnost. Naši ljudi su predali molbe, usvojili decu, otišli svojim putem i lepo žive. Da sam ja usvojila dete, pričala bih Vam o tome. Mi nemamo ništa protiv toga. Nije bilo mnogo takvih slučajeva, a u poslednje skoro tri godine uopšte ne. Taj podatak smo dobili od vašeg Ministarstva.”

Podatak Ministarstva za brigu o porodici

Broj usvojene dece Godina Domaći Strani

                                 1995      337      18
                                 1996      334      16
                                 1997      289      22
                                 1998      270        6
                                 1999      262        1

Saša Važić

< nazad



ENGLISH



DOLIJALI:

VESTI IZ SVETA




VAŽNO ZNATI:


IZMIŠLJOTINE ZVANE GEN I DNK


EUGENIKA



KUĆNI POROĐAJ



BAZA PODATAKA SLUCAJEVA:

1950-1969
1970-1979
1980-1989
1990-1999
2000-2009
2010-2019


DEČIJA BAZA PODATAKA:

TRAŽIM RODITELJE




vrh strane

kradjabeba.org